Julija Borisovna Hipenrejter u svojim brojnim knjigama iz oblasti psihologije savjetuje i podučava roditelje kako da grade odnos s djecom i kako da razgovaraju s njima. Izdvajamo uporišne tačke njenog učenja o psihologiji roditelja i djeteta i boljem međusobnom razumijevanju.
1. Prihvatite dijete bezuslovno.
To ne znači voljeti ga zato što je ono lijepo, pametno, spretno, odličan đak, pomaže drugima itd, nego voljeti ga samo zato što postoji.
2. Ne miješajte se u ono što dijete radi ako ne traži pomoć.
Nemiješanjem mu poručujete: „S tobom je sve u redu. Naravno da ćeš se snaći!“
3. Ako je djetetu teško i spremno je da prihvati vašu pomoć, obavezno mu pomozite.
Pritom na sebe preuzmite samo ono što dijete ne može da obavi samo, a ostatak neka radi ono. Kako osvaja nove radnje, tako mu postepeno prepuštajte sve više radnji koje će obavljati samo.
4. Dijete će sutra raditi samo ono što je danas radilo s mamom i to baš zato što je to radilo „s mamom“.
Količina onoga što smo uradili „zajedno“ postaje zlatna rezerva za dijete, njegov potencijal za blisku budućnost.
5. Polako ali sigurno skidajte sa sebe brigu i obaveze o ličnim stvarima djeteta i prepuštajte ih njemu.
6. Ličnost i sposobnosti djeteta se razvijaju samo u onoj oblasti koju je samo odabralo jer je baš to željelo i jer ga baš to interesuje.
7. Ne postoji situacija u kojoj se dijete udara.
Da, tačno je da su Puškinova djeca dobijala batine, ali to je bilo drugo vrijeme.
8. Možete izražavati nezadovoljstvo zbog nekog djetetvog postupka, ali ne i zbog samog djeteta.
Možete osuditi djetetove postupke, ali ne i djetetova osjećanja, koliko god da su nepoželjna ili nedopustiva. Nezadovoljstvo djetetovim postupcima ne bi smjelo da bude sistematsko, inače se pretvara u djetetovu muku.
9. Grlite dijete više puta dnevno.
Četri zagrljaja su neophodna za puko preživljavanje, a za lijepo raspoloženje potrebno je najmanje osam zagrljaja dnevno! I to ne samo djetetu nego i odraslima.
10. Osmislite nekoliko poslova s djetetom ili nekoliko porodičnih akcija, koji će formirati zonu radosti.
Nešto od toga neka postane ritual, neka ga dijete iščekuje znajući da će sigurno doći ako ne uradi nešto loše. Otkažite ih samo ako je uistinu počinilo prekršaj.
11. Najbolja kazna za dijete jeste da ga lišite nečeg lijepog, a ne pričinite mu ništa ružno.
12. Djeci je daleko potrebnije da se kreću, istražuju predmete, oprobavaju snagu.
Zabraniti im tako nešto isto je kao pregraditi nabujalu rijeku. Bolje će biti da se pobrinete da tok bude ugodan, a korito bezbjedno.
13. Ne samo da su djeci potrebni red i pravila ponašanja, nego ih ona i žele i očekuju!
Tako lakše razumiju život i snalaze se u njemu, to im daje osjećaj sigurnosti.
14. Djetetu je milo kada razumijemo njegove potrebe.
Jedna od najvažnijih potreba je da istražuje svijet i stvara utiske. Dijete istražuje svoje mogućnosti i polako pomijera granice. Kada je malo, hoće da se popne što više na drvo, kad malo poraste – hoće da pobjegne s društvom u tuđe dvorište, zatim da se vrati kući kasnije nego obično. Veoma mnogo zavisi od toga kako se ponašaju roditelji. Pridike i zabrane su nemoćne.
15. Ono što želimo promijeniti kod svog djeteta, možda bi prvenstveno trebali promijeniti na sebi samima.
Na primjer, naš pedagoški entuzijazam. Vjerovatno ga je bolje usmjeriti na samog sebe.